Habam đonove ulicom Glavnom. Ojađenom, Kanjiškom. Petty bourgeoisie na koraku svakom. Po korzou mlitavim koracima iščezle duhove naivno lovim. U samoći za ortacima dalekim vapim, idealima se neuhvatljivim borim i lomim. Neće nazad, kažu oni: nismo poštovani! Ropstvo je naše amorfno i grubo. Siromašni sadizam, mazohizma bez, a zapadni je u full-u sado-mazo vez.
Đonove habam, prazne izloge brojim, poraženima vičem: "nemoguće!". Viđeno mi zdrav razum teroriše. U prolazu primećujem, opet je Kineza manje, okačio "ZATVORENO" na plastično zdanje. Gde odoste žuta braćo Srpska? U otadžbinu svoju ili zemlju bolju? Oni gore viču u Srbiji dolari niču! Ne razumem žute, zašto se onda gube? Zajebaše nas od gore vešto, u finim odelima im leži lova, a za poštene ruke? Ni groša. Radnička klaso, slepa rodbino moja, siromaštvom plastičnim te zavela lukava rulja. Zar ne vidiš da ti je gola bulja. A nemaština plastična, kao mrena, maštu vam oslepela i ono važnije, što je piri i potpaljuje!
Alo šefe, jel može fotka?!, viknu džin betonski sa hiljadu oka, izdigao se iz Hada u sred grada. Oronula mu ružna faca, pravog li gada. Mašinu pod mišku vraćam i psujem. Srozavam se nisko, osudi me zbog toga pravedno i jebi se, kultur fašisto!
Forsiram se u rime zbog vas! Da misli moje lakše shvatite. Da pazite i da me zapazite, prozirnost moju srušite. Ali ne pazi niko, gledam oko sebe. A oko mene? Pitate se?
Hiljade muva bez glava, ni trunke govana. Zuje muve glave bez. Pitam gde, alo, stanite! Vele: "Govna više ne smrde dobro, Za smisao smo našli novo dobro!"
Parfem, kreme, roštilj, kondomi, milioni, milioni, milioni...
Ostala još dva Kineza na nas jadnih par hiljada, da nam slučajno ne zafale plastične najke za jeftine cajke.
Nemam volje više da pišem usrane rime...
Comments