To sam ja na fotografiji. Trebao bih možda reći staroj fotografiji, ali mislim da vreme ne postoji. Samo vetar.
Takođe, ne verujem u postojanje duše, već samo u vetar koji se probija kroz sitne pore tvrde kore drveća i pokreće granu - ali samo na trenutak u nizu večnih stanja materije. Preseci u vertikali. Treptaj oka!
Već letim dalje, u stalnom sam pokretu po horizontali kruga. Danas breza, sutra topola, a juče sam znao čak i vrba biti. A smrt? Tek u to ne verujem! Samo u vetar večni, kao i lišće koje treperi, reku koja talasa i drvo koje gori.
Comments