Neću iznositi ništa što već nije izrečeno ili napisano. Možda malo drugačije, obojeno ličnim iskustvima.
Smatram važnim naglasiti, pre nego što počnem oslikavati čitaočevo intelektualno i emocionalno platno, šta ne želim reći, koje boje ne želim koristiti prilikom ovog poduhvata, iako se one mešanjem drugih boja ipak mogu pojaviti, u vidu optičke varke. Dakle, nemojte izvlačiti pogrešne zaključke o tome da sa sigurnošću iznosim univerzalne istine o pitanjima na koje nemamo odgovore, pitanja kao: šta je Bog, da li postoji i kakve je prirode, šta je dobro, a šta zlo? Ova pitanja mogu doći u sukob s verskim uverenjima čitaoca, ali mi nije namera da agitujem ni za, ni protiv bilo koje vere, pošto se odnosim s poštovanjem prema svakoj i duboko verujem u duhovnu i intelektualnu pluralnost.
Moji zaključci koje sam izveo kroz kontemplativna razmišljanja temelje se duboko na ličnim iskustvima i ponekim studijama vezanim s temom. Zaključak bih mogao okarakterisati kao jednu filozofiju, koja mi kao oslonac pomaže u suočavanju s nepravdama koje nas okružuju u svetu. Možda pomogne i drugima. S nadom u to, ispisujem sledeće redove.
Po jednoj mađarskoj poslovici, koju sam prvi put čuo u ranim dvadesetim godinama od dve stare gospođe na sahrani devojke koja je preminula u cvetu svoje mladosti, smrt ne bira po starosti već po redosledu koji nam je određen, od Boga. Ovu izreku su ponavljale uobičajeno uz "nedokučiva je volja Božja" kao objašnjenje i utehu o tome kako se u životu mogu dogoditi nepravedne stvari, iako je Bog beskrajno dobar. Nisam se mogao zadovoljiti tim objašnjenjem. To je bio prvi teološki paradoks s kojim sam se susreo i koji je u meni vapio za objašnjenjem.
Prošlo je dve decenije, i taj paradoks i dalje izranja kao teška senka, otežavajući moje napore da shvatim svet oko sebe i sliku Boga koju nosim u sebi. Bio sam svedok, posredno ili neposredno, brojnim ratovima, prirodnim katastrofama, porodičnim i ličnim tragedijama. Nemoćan u razumevanju svrhe svih tih stradanja, nemo sam posmatrao svet oko sebe.
Sve do jednog majskog, prolećnog dana koji je tekao u uobičajenim poslovima u bašti. Čupajući korov, divio sam se proleću čije se buđenje odvijalo tik pred mojim očima u kolažu različitih oblika života, dočaravajući gotovo rajsku atmosferu. Imao sam osećaj da će čak i kiseonik u vazduhu procvetati. Nešto me je uzdrmalo i navelo da zastanem prilikom čupanja korova i držeći mladi izdanak među prstima postavih sebi jedno prosto pitanje: "Kako mogu biti potpuno siguran da ovom izdanku nema mesta u mojoj bašti?"
Sa tim pitanjem gotovo istovremeno u meni sinuše uspomene na tragičnu sahranu od pre dve decenije, izdanku koji je takođe prerano nasilno isčupan. Padoše prve misaone domine u nizu pitanja koja su usledila i na koja nisam dobio odgovore, ali se iskristalisalo u meni šta sve ne mogu da znam i spoznam. To je takođe donelo neku vrstu mira. Masivna egzistencijalna pitanja poput ogromnih piramida nicala su ispred mene. Stajao sam pred njima ponizan u svom neznanju, zahvalan za jedini utešan odgovor do kojeg sam na kraju došao.
Prvi koraci na putanji misli, kojom sam došao do te jedine utešne spoznaje, bejahu zaključci zasnovani na mom odnosu prema prirodi.
Iz ličnog iskustva smatram da spoznaja o savršenstvu prirode, sistema koji je beskrajno samoodrživ i samoobnovljiv, zadesi čoveka po automatizmu ukoliko provodi duže vreme u njoj. Šuma. Samooplođujuća, beskrajna, a ipak u svakom trenutku ograničena. Priroda.
Moje divljenje složenosti prirode rezultiralo je time da sam i svoju malu baštu počeo da shvatam kao mikrosistem, minijaturnu kolevku života. Kao da sam se instinktivno vraćao u raj iz kojeg smo prognani, bežeći od betona koji nas stiska.
Suprotno nekadašnjem uverenju, danas smatram da čovek svojim delovanjem ne doprinosi kvalitetu života na Zemlji, već ga uništava. Igrajući se Boga, pokušavajući stvarati, svaki naš korak u tlu ostavlja za sobom samo dubok, isušen, beživotan trag. Delimično odvojeni od prirode, ne krećemo se u njoj opušteno kao sva ostala bića i upravo me je taj osećaj nesigurnosti u momentu uzdrmao kad sam hteo da isčupam taj sveži izdanak iz zemlje. Presudio sam o njenoj biti iz puke pretpostavke. Čak i da sam botaničar koji bi prepoznao šta to tačno niče iz zemlje, zar bi to znanje bilo dovoljno da protumačim zamršenost mreže koju priroda tka? Verovatno ne. Ipak, čvrsto smo uvereni da vladamo svetom i da nam je ta uloga Bogom dana. To jeste odgovornost koja čoveku može pružiti golem osećaj smisla ali ga je sebi prepisao bez stvarnih osnova. Suočimo se sa samima sobom, stvarnom vrednošću i smislom naših dela. Je li to zaista način kako treba vladati i to bi bio smisao života? A ukoliko je odgovor na to pitanje ne, onda kako i šta jeste?
Ovo duboko pitanje o smislu života nas može odvesti u dva smera. Jedan bi bio nihilistički, pun sumnji i to je za mene pravac kojim se pada u duboku i tamnu jamu gde nas čeka beskonačna misaona petlja: "na kraju ništa nema smisla". Pošto ne osećam da mi je mesto u toj jami, radije se uspinjem prema osnovnim pitanjima o postojanju i egzistenciji jer egzistencija a priori sadrži smisao u biti. Poznatoj Dekartovoj misli: "Razmišljam, dakle postojim", rado bih dodao: "i time dobijam smisao".
Šta za nas ljude znači biti, postojati a šta je zapravo bit? Šta znači biti za mene a šta za mladi izdanak koji sam hteo isčupati? Ali približimo ovu misao drugim primerom. Kako doživljava svoje postojanje jedna muva ili gušter? Mi, ljudi, prisvajamo pravo na svesno postojanje isključivši sve ostale forme života iz tog prava, čineći ih ranjivim pred ljudskom samovoljom. Krug empatije je tesno sužen oko čoveka, ponegde proširen na bića koja su nam simpatična poput pasa, mačaka i bubamara. Ovakav moral, zasnovan na temeljima estetike i ličnih preferencija nema realnu vrednost i krajnje je licemerna.
Po čemu je uloga korova manja od uloge ruže? Po čemu je uloga muve manja od uloge pčele?
Činimo grešku ukoliko ostale oblike života svodimo na puke biohemijske procese dok sami sebe, pod izgovorom da smo jedina razumna bića, uzdižemo u nebesa. Možda je greh prikladniji izraz. Ne možemo nikada znati kako druga "dimenzija" doživljava svoje postojanje. Ovo je nešto što egocentrična vrsta poput homo sapiensa ne može prihvatiti.
Dakle, svo naše znanje dolazi od nas samih, bilo ono urođeno ili stečeno iskustvom. Sve se tumači kroz ljudski, individualni filter. Stvarali smo ili upravo stvaramo stvarnost. Kao rezultat toga, mislim da je jasno da su lepota, korisnost i mnogi drugi pojmovi rezultati čisto ljudske dimenzije i ne postoje stvarno izvan našeg vlastitog sistema tumačenja. Ali odakle nam ta mogućnost da ih oblikujemo i posredstvom njih menjamo stvarni svet? U ovoj tački sam osetio da sam konačno došao do jednog zaključka, a on je: sloboda.
Bili smo slobodni odvojiti se od prirode i stvoriti novi svet, nematerijalni svet. Otvorili smo novu dimenziju kada smo zalupili vrata raja za sobom i ušli u "svesni" svet vođen jedinstvenom interpretacijom. Adam i Eva, kao par, a beskrajno usamljeni u tom novom svetu. Sad sam prvi put istinski doživeo težinu njihove sudbine.
Za mene je bitna misaona povezanost stvaranja i stvaraoca. Verujem da stvaralac stvara i oslobađa svoju tvorevinu poput papirnog čamca na talasima reke, nikada se više ne mešajući u njegovu sudbinu. To u meni istovremeno budi osećaj usamljenosti i teskobe, ali i roditeljske pravičnosti. Božanski poredak vidim u prirodi i prirodnim zakonima, van svakih ljudskih tvorevina. Ne verujem da se tom poretku možemo vratiti i svako naše delovanje protiv tog poretka naplaćuje izgnanstvima, poput onog prvog.
Na kraju smo stajali jedan ispred drugog, potpuno ravnopravni u slobodnom svetu, taj mali izdanak i ja. U svetu gde za oboje važi isti zakon, da u bilo kom momentu možemo biti počupani. Ta istina je bila veoma otrežnjujuća ali i opomena na poniznost koju tako često zaboravljamo.
Iako me je ovo razmišljanje dovelo osećaju spokoja, još uvek se osetljivo suočavam sa vestima o razaranjima, tužnim sudbinama i gubicima, ali paradoks da sve to može proisteći iz volje Božije, koji je beskrajno dobar, me više ne muči i nervira. To nije Božja volja, to je samo cena naše slobode.
Comentários