Nalik ritmu Morzeovog koda, resice roletni propuštaju slabo gradsko osvetljenje, držeći mi pogled prikovan za uokviren niz nepoznatih šifara. Dva sata je prošlo, noć.
Koji je dan?
Jedanaesti dan. Četvrti dan druge nedelje nesanice.
Neuspešno pokušavam prevesti svoje misli na nemački, kojim ne baratam najbolje, produbivši ambis koji me deli od tebe. “Es tut mir leid” ponavljam jedinu rečenicu za koju znam da je izgovaram bez greške. Zavukavši dlan pod jastuk, vrhom prsta osetih te. Vlas, migoljila se pod jastukom nalik zmiji otrovnici pod kamenom i trovala mi dušu bez ujeda. Uzeo sam je vrhovima prstiju, jedanaestog dana, druge nedelje u ljubavnom kalendaru čije sam dane precrtavao kiselinom griže savesti i ritualno, nalik vudu svešteniku, stisnuvši je između palca i kažiprsta, spalih upaljačem.
Uklonivši zadnji trag bluda, otarasih se crne magije pod glavom. Spustih glavu na jastuk nadajući se snu. Nesvesno trljam kažiprst o palac među kojima sam malopre osetio tvoju dugu crnu vlas kose koja se neprimetno krila jedanaest dana pod jastukom.
Resice i dalje svetlucaju nepoznatim jezikom...
Comentarios