Zadnji put smo se sreli na jesen, pre dvadeset i dve godine. Viđao sam je, uglavnom vikendom, u kafani gde sam redovno provodio noćni život. Pozdravljali smo se pogledom i blagim poklonom, kao i svi ostali kafanski zemljaci. Nisam siguran, možda me pamćenje vara i lukavo pokušava ulepšati prošlost dodajući pozdravima blagi osmeh, ali da, mislim da smo se koji put i osmehnuli pri pozdravu oči u oči, sa pivom u ruci dok je po običaju treštao rock u zadimljenoj krcatoj kafani. Lepa u licu sa kovrdžavom kosom, podsećala me na Dženifer Bejls iz filma Flešdens. Koliko sam primetio bila je ćutljiva čak i u svom društvu, većinom se smeškala pričama drugih i to je sve što znam o njoj. Nije mnogo. Ne upoznah je nikada. Od tada je nisam video, ni setio je.
Jutros se probudih kasnije, vikend je. Još u krevetu uzeh telefon da u polu budnom stanju uz listanje facebook postova polako započnem dan i smislim šta ću sa sobom.
Ugledah čitulju. To je bila ona. Iako dve decenije starija, prepoznah je. Umrla je pre neki dan i juče su je sahranili. Nisam joj ni ime znao, iz čitulje saznah tek. Slava joj.
Na trenutak se nepomičnim pogledom zadubih u čitulju i osetih stezanje u stomaku koje se popelo do grudi i u momentu ne dobih vazduha, stegnutog grla zaplakah. Bujica suza, koja je doduše trajala samo par sekundi, olakša me i povrati mi disanje. Preterana reakcija, pomislih iznenađeno sa bolom u glavi i slanim suzama na usnama koja su se slivala niz bradu i kapala na jorgan. "Pobogu, nisam je ni poznavao..." prozborih sebi glasno i osetih usamljenost.
Dan mi je potpuno obeležilo jutro i popodne, šetajući pored reke sa foto aparatom u nadi da će mi skrenuti pažnju, ipak, još uvek su me okupirale misli o smislu i besmislu života. Melanholični koraci me dovedoše do pecaroša. Lajoš, znam ga iz viđenja, stariji čovek u čamcu vezanim za obalu. Neuobičajeno za tihe pecaroše glasno me upita za vreme. Upustili smo se u kratak razgovor i dao je primetiti elegičnu boju mog glasa. Ukratko mu ispričah razlog tome, jutro i vest o devojci koju zapravo nisam ni poznavao i da mi se ceo dan motaju misli kojima ne znam izaći na kraj. "Vidite kako je hladna i pusta zemlja u ovo doba godine...", prozborih šutajući blago vrhom cipele tvrdu, muljavu i ćelavu zemlju pod nogama. Pazio je na moje reči, primetio sam to iz njegovog empatičnog pogleda, i posavetovao me da se od života ne trebam plašiti. "Da, verovatno je tako čika Lajoše..." prozborih i pozdravih jedinog čoveka sa kojim sam danas razgovarao.
Vraćajući se kući prošao sam pored kafane u kojoj smo se sretali. Na tren pomislih da bi se verovatno očekivalo da svratim i za šankom popijem jedno piće oživljavajući slike prošlih vremena ali iskreno, nisam osetio potrebu za tim. Neiskreno sladunjava teatralnost je nešto čega se grozim te nastavih kući.
Na kraju dana, kao Hamlet bez odgovora na večno pitanje, uz Lajoševe reči i strah od sopstvenog života u njegovoj nemilosrdnoj ograničenosti spuštam glavu na jastuk. Gud baj Dženi.
Comments