Danas mi se desilo.
Dočekala me dva pisma,
u sandučetu poštanskom.
Dve lepe markice na svakom i
adresa, nečija a nije moja.
Jedino broj valja, dvaesdevet.
Zovem poštu, ALO!,
da javim grešku,
dobar dan-dobar dan,
objasnim. Greška.
Službenica kaže
jebi ga dešava se,
donesi nam ako možeš,
ako ne možeš,
baci u smeće.
Izvinite, u smeće?
Da! Šta mi možemo?
Baci, šta ima veze!
Razmišljam, da kažem nešto?
Veću kurcobolju ne videh,
zaključim, nema smisla.
Državno je to, mala plata,
malo i morala.
Kažem dobro,
spustim telefon.
Topi se sneg, bljutavo,
mrzi me peške,
hoću kolima.
Ubacim pisma u sanduče ženi,
odo ja bez reči,
kažem,
bolje da ne zna
kakva je pošta pička.
Zaustavi me tu pandur blizu,
kaže,
nisi se vez`o pet`iljada.
Reko nemoj druže, odradih ih upravo,
Pita šta je bilo, kažem šta je bilo,
kaže ajde vozi, kažem Hvala!
Obradovah se kurcobolji državnoj,
uštedi mi pet`iljada,
ćuti jebi ga,
uživaj!
Vidim,
jebe se i njemu za budžet,
pravo, zakone i
moju bezbednost.
Odraće drugog za normu,
ima nas, ne mora baš mene.
A ko zna, možda noćas
lakše zaspi, reći će,
pustio sam dobrog čoveka!
Al kako sad da psujem
državnu kurcobolju i organe?
Licemerje me muči.
Moram da ćutim,
budžet ni ja ne punim...
Iskvari me vreme ovde,
gledam i ja svoje dupe.
Comments